"Sta je sreca?" zapitao se mali Nesa, koji je srecu znao samo sa ledja,da beda bude jos veca, bio je jedinac, solo klinac pokojnih matorih, sve dao bi da opet zive vidi ih.. ali sudbina je bila prestroga prema njemu nije ni stigao da oseti tu toplinu, svog doma i ljubavi a tuga ga udavi.. detinjstvo tek pocelo a on uveliko klosari, dane prezivljava cudno se zivot odigrava, da ga s 10 godina ulica voli odgaja minus pet pici promaja, borio se za opstanak, zeleznichka mu je bila nocni boravak.. nije imao drugove, pric'o je samo sa nebom, pric'o je s mamom i tatom, prich'o je nekad i s bogom, uvek se molio za svoje: "e, boze.. cuvaj mi moje idole, kako je meni nebitno je" a njemu hladno je, stomak boli, zeludac moli, gladan je, nece vishe da krade, mama s neba gleda ga, ne da ga, cuva ga ko parce svog oblaka, kaze mu: "Ne daj se sine, cuvaj se prokletog poraza" sudbina je sudija, ona rezi, ubija.. malog nesu kola drmnuse, u krvi lezi, ne dise.. nije mrtav. budan je. na nebu grli matore.. ulica krvavo znojava, tuga je skrojena...
ref. Bili smo jedna porodica sad smo samo nebo iskidano na parcice razbacano negde tamo svako na svojoj strani, rodbini smo strani bili smo jedna porodica il' samo tako zvani
[Deniro]: Ivanov tata je iz stana izbacen, greske se svete, mama je saznala da druga nosi tatino dete, jos dok je ziveo s njima cesto je tukao mamu, ivo je plak'o u kujni i molio ih da stanu, par puta i policija je intervenisala ivo sa vrata je gled'o kako mu odvode cala uplakan u pidzami u sred noci urezane slike su iscepane.. sad podsecaju ga na dane kad je im'o porodicu, dom pun topline kad u srecnom domu, njegovi zvali su ga "sine" sad zivi sa mamom bolesnom i bakom u celiji secanja.. nocu sam za sankom cepa pivo za pivom jer cale nije zvao ni da mu cestita rodjendan pa mu je bilo zao.. kroz misli scene mu protrce, kroz jecanje.. cale ga je ucio da boksuje, vodio ga na pecanje sad mu to nedostaje, stalno cuti ozbiljnog lica suze u oku klinca kome fali jedna porodica..
[refren]
[Deniro]: Trazimo precice do srece, gde je zivot zvani raspece a Lidija sanja tatu, jer ga nije videla od trece a sad ima vec cetrnaest i retko kad se smeje u oku barbike, kisa suza ne prestaje jos cuva tatin poklon - malog plisanog mecu place na prozoru sobe doma za nezbrinutu decu a malom ukiju matorci stalno piju stalno bazde na rakiju, i bez razloga ga biju.. zeljan roditeljskih zagrljaja, slomljen zbog dana kad su ga u sred noci izbacivali iz stana kad tuzan kroz Beograd, na zimi lut'o je bez plana bez jakne spav'o po klupama Kalemegdana sanjao srecan dom, slike porodicnog gnezda sanj'o trezne matorce, na mostu do zvezda penzioneri su nasli klinca preminulog od zime umro u snu sa osmehom, mali Uros mu je ime.
U komsiluku i dalje sanjamo srecni dom.. i dalje sanjamo...
|